Tales From The Asylum
I believe whatever doesn’t kill you, simply makes you … stranger.
16.12.2016.

Neispricana prica o junacima

Mnogo je neispricanih prica o ljudima koji su uradili nesto vrijedno pomena u nekoj sferi zivota. Neke se zaborave, neke se ukradu i drugi preuzmu zasluge, neke se i ne spomenu. U novembru 1999 je pocela jedna takva. Grupa entuzijasta je htjela da vrati mostarski rukomet gdje je nekad bio. Krenulo se u ozivljavanje tog sporta. Poceci nisu bili obecavajuci. Bez uslova, adekvatne sale, opreme nije se moglo ocekivati vise. Ali, kad imate grupu momaka koja je vjerovala u nesto onda je sve moguce. Ti treneri danas meni kazu da su sjedeci u autu cekali na minusima da se ne pojavimo kako ne bi odrzali trening, a onda bi se mi pojavili iza ugla i po kisi, mostarskim ludim vjetrovima koji prevrcu slepere trenirali, dok bi nam se ruke skupljale i dok smo pucali s loptama krpenjacama. Da ne spominjem da smo morali trcati i po 100 m po loptu jer iza golova nije bilo ni zidova ni mata. Treneri su nas cijenili, a mi smo imali respekt. Ako se neko ne bi pojavio iduci trening bi skoro u suzama se izvinjavao sto nije dosao. Bjezali bi s casova, nekad molili nastavnike da nas puste, nekad ne bi ni isli u skolu. Iako smo bili razularena banda (kako nas je trener jedan zvao kasnije) i djeca bez ikakve tehnicke i takticke obuke, opstali smo. Skupljali smo pare za opremu, putovanja, druzenja. Onda se pocelo malo i stanje poboljsavati. Dvorana se izgradila. Dobili smo i neke opreme iz inostranstva. ALi nismo imali prostorije ni adekvatno igraliste vani da treniramo (nismo imali dovoljno novaca za stalne termine u dvorani). Tad smo kao tinejdzeri s nasim trenerima jednu npaustenu kucu pretvorili u nase prostorije. Donosili smo i stavilic crijep, krecili, nasli neki stari namjestaj, snasli se za boju i mate, nasli ljude da nam pomognu, farbali linije, itd. Sve to kao momci od 15-16 godina. Kasnije smo usli u ligu, sportski savez je poceo placati termine i tako olaksao taj dio. Danas tog nema vise. Malo ljudi to zna. Malo ko spominje. Dok u svijetu imamo bogate Arape, Kineze, Ruse koji kupuju klubove i daju za sportase enormne sume, negdje na jugu BiH se odigravala druga borba -  da li ce uopce biti jednog sporta u tom gradu. Djeca koja ne znaju cuce za neka rukometna imena koja jesu bila velika i dala su nesto tom sportu u gradu, ali, uz duzno postovanje, niko nije koliko mi. Danas klinci ne postuju nikog. Lopte se bacaju, ostavljaju se neuredne svlacionice, psuje se, nema se odgovornosti,...ma nista. Eto to je bio jedan vid da se sjetim svih nas, jedne sjajne ekipe, klape koja je tri puta bila viceprvak Prve lige jug, ekipe koja nije dobila marke od tog sporta, ekipe kojoj nikad niko nije pridavao vaznost i ekipe od koje ce ostati samo nekoliko izbledjelih slika u onim prostorijama koje su skoro sami izgradili.


Stariji postovi