Tales From The Asylum
I believe whatever doesn’t kill you, simply makes you … stranger.
19.08.2017.

Bravo momciiii!!!

Nakon ovakve košarkaške predstave koju su nam priredili naši golobradi mladići red je da im i ja posvetim kojiu rečenicu. Zašto golobradi (iako neki nose bradu)? Zato što je naša reprezentacija bila najmlađa u ovim pretkvalifikacijama za svjetsko prvenstvo.

Krenimo redom. Nakon što su nastup otkazali naša dva najbolja igrača, najetablianija imena, dva NBA igrača doživjeli smo prvi udarac. Ne, neću kritikovati tu dvojicu momaka, kao što ne treba niko od nas. Pošto igraju u najjačoj ligi, Mirza je (Teletović, naš kapiten i glavni igrač) pružio dosta užitaka i repki i nama kao gledaocima. Drugi od te dvojke, mlađahni Nurkić (Jusuf, Juka a.ka. Bosnian Beast) je imao problema s povredom pred kraj sezone i zbog sebe i mogućeg novog ugovora (očekuje se cifra od 100-njak miliona za 4/5 godina) odlučio da preskoči pretkvalifkcije. Mislim da mu svi to možemo oprostiti. Na kraju krajeva i njegov bivši saigrač Nikola Jokić je uradio istu stvar, možda i goru, jer Srbija igra na Euru.

Nakon toga smo ostali i bez Halilovića (MVP, najbolji igrač Hrvatske lige), Gordića, Stipanovića i Kikanovića. Ovaj zadnji je ove sezone bio jedan od najboljih igrača EuroCupa, drugog takmičenja po jačini u Evropi.  Mnogo pehova pred sami početak, složićemo se. Ipak, sad ću biti malo subjektiva i reći da i pored svih ovih izostanaka, grupa u kojoj smo se našli - Švedska, Armenija i Slovačka - morala se proći. Da budem možda i drskiji, sa juniorima smo trebali proći ovakvu grupu.

A sad najbolja stvar. Nakon svih dobrih selektora koje smo imali u posljednje vrijeme (Aco Petrovic i Duško Ivanović), ovaj put smo uspjeli (nekako) pridobiti najbolje ime za ovakvu selekciju,a  to je Duško Vujošević. Uz dužno poštovanje gore navedenoj dvojci pa i većini evropskih trenera, Dule je top 5 trener u Evropi, pogotovo ako govorimo o mlađim igračima koji dolaze.

Kvalifikacije su počele solidno. Utakmicu u Švedskoj smo izgubili upravo zbog mladosti i ishitrenih odluka i zbog toga što su se momci prepali pobjede. Nema veze, idemo dalje. Onda su momke čekale tri domaće utakmice, gdje sam ja (i svi mi) očekivali tri pobjede. Dobili so dvije. U Skenderiji. Treću smo izgubili. U zeničkoj areni. Od Švedske. To je bila (ispostaviće se i kasnije) ubjedljivo najlošija igra naše mlađahne repke. Razlozi poraza? Lošiji šu, nedisciplina u odbrani i temperatura onog klinca, blijedog,najmlađeg u ovoj selekciji, Džanana Muse. Zapamtimo ovo ime. Uz jedan dobar splet okolnosti i njegovu predanost imaćemo jednog od najboljih igrača svijeta u narednim godinama. Čija je ideja bila da idemo u Zenicu, ne znam, ali je bila idiotska očito. Ipak, brzo zabravimo i to. Nakon poraza koji je teško pao, naš naturalizovani Renfroe je otišao malo da partija. Pravi trener t uoči, zahvali se igraču i pošalje ga na odmor. To je Dule i uradio. Svaka čast. Kako je Renfroe i igrao ostale tri utakmice, ova odluka se pokazala kao odlična. Onda imamo još dva gostovanja. Protiv Slovačke sam računao na pobjedu, laganu i uvjerljivu i momci su demonstrirali silu i pokazali raskoš talenta. Malo poslije saznajemo tužnu vijest. Duletu se stanje sa šećerom pogoršalo i morao je hitno u bolnicu. Do nas su došle vijesti da mu je u pitanju i noga. Spominje se amputacija. Dule izdrži!Momcima će to biti dodatni motiv. I onda danas Armenija. Jerevan je poprište najbitnije utakmice u dosadašnjoj karijeri većine ovih momaka. Dan D, rekli bi historičari. Biti, ili ne biti, rekao bi Šekspirov Hamlet. I bilo je. I biće.  Za Armeniju sam prije ovog dana čuo samo u kontekstu onog nemilog genocida koji su počinili Turci tamo negdje između 1915 i 1917. Žalosno. Čuo sam za nju i preko Henrikha Mkhitaryana, fudbalera Manchester Uniteda i jednog od najboljih veznjaka u svijetu trenutno. Koga još imamo? Hmmm..pa porijeklom Kardashianke, Andre Agassi, Cher, Atom Egoyan, Aram Khachaturian, Alain Prost, Lady D, Steve Jobs, David Nalbandian i Garry Kasparov. Za neke sam znao ranije, za neke saznah slučajno. Impresivna lista imena. Od košarkaških imena, nama najbitnijeg detalja, niko se nije izdvajao. Do ovih kvalifikacija. Tu se pojavilo ime Ryana Boatrighta, saigrača našeg Muse i jednog od najboljih mogućih Amerikanaca u Evropi. Potvrdiće se kasnije i da je bio najbolji strijelac i igrač pvh pretkvalifkacija. Zašto naši njega nisu skautirali i dali mu državljanstvo? Misterija. Osim Henrya Domercanta mi nismo imali nijednog crnca da valja. I pobijedišmo mi. Ono najbitnije, jel. Ne da smo pobijedili nego igrali fe-no-me-nal-no. Rasturanje. Lepršava igra (bar većinu vremena), borba, požrtvovanost - ukratko, sve ono što je krasilo ove momke i do sad. Pobjeda za njih same. Za državu i za Duleta. Samo naprijed!

Koga izdvojiti? Rekao bih sve, ali ne mogu. Svaka čast svima. Bravo momci! Ipak, Džanane, sa 18 godina ti si dragulj, talenat nad talentima i samo naprijed. Atić može komotno da ide u neki klub u Euroligi, Obrad Tomić je pokazao jednu od najboljih leđnih tehnika ikad,a Adin Vrabac, naš kapiten, koji je promašio nemal broj trica, ipak odigrao kapitenski, na oba kraja terena. Za nešto dalje trebaće nam i oni pomenuti u drugom pasusu ovg teksta. Zaista će nam trebati. Uz Duleta i ove momke, ovakvu atmosferu i talenat nema zime za našu košarku.
 
Sve najbolje, sretno i naprijed u nove pobjede Bosno  Hercegovino!


Stariji postovi